Cunjajuci po netu, na svoje ogromno iznenadjenje otkrio sam da na srpskoj wikipediji ima dobrih clanaka kako za betovena, tako i za svaku njegovu simfoniju. U nadi da cete i vi biti prijatno iznenadjeni kao i ja, uz pomoc copy-paste-a prenosim te clanke na ovom postu
Симфонија бр. 1Simfonija broj 1, C - Dur, opus 21, (posvecena baronu Gotfridu Van Svitenu (Gottfried van Swieten)) Ludviga van Betovena.
Punih deset godina, radio je Betoven na svom simfonijskom prvencu. Započeo ga je 1791. godine, iz ideje da napiše muziku za Šilerovu Odu radosti. Tu ideju će ostavriti tek 1823. godine, kada je dovršio Devetu Simfoniju, a u međuvremenu je tokom 32 godine stvaralaštva, načinio jedan veličanstveni simfonijski lanac. Najpre se iz te, početne ideje, iskristalisala Prva Simfonija, dovršena 1797. godine, a zatim dorađena i premijerno izvedena 1800. godine, a u konačnoj verziji objavljena 1801. godine. Već u ovom delu Betoven postaje rastom viši od svojih prethodnika, iako polazi od njihovih dostignuća. Nastala je pod ociglednim uticajem Hajdna. Tadašnja Bečka kritika je delo smatrala teškim i preopterećenim, iako su docnija simfoniska dela tu konstataciju postupno opovrgavala, svojim sve novijim efektima. Jer, i u njoj je za doba njenog nastanka bilo toliko novog i originalnog. Četiri njena stava obrazuju celinu trajanja 23 minuta.
[уреди]Instrumentacija
Ova simfonija je napisana za 2 flaute, 2 oboe, 2 klarineta in C i D, 2 fagota, 2 horne in C i F, 2 trube in C, timpane i gudace.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je Adagio molto - Allegro con brio. U laganom uvodu od 12 taktova, prvi takt je postao manifest budućeg Betovena: disonantni početak. kakofonija za Betovenovo vreme nečuvena! Materijal uvoda se kratko reprizira pre kode. U daljem toku, lagani uvod podseća na Hajdna i uliva se u sonatni stav. Njegov muzički materijal se razvija u vedrom toku Mocartove Jupiter - Simfonije. Samo, u razvojnom delu, pre prelaska u reprizu, javljaju se tihe meditacije u baspovima nad materijalom druge teme i ukazuju na kasnijeg Betovena.
Drugi stav je Andante cantabile con moto, u Betovenskoj je dramatici i fugirano razrađen. Zvuk postupno nabujava do eksplzivnog pražnjenja, praćenog udarima timpana i postepeno splašnjava.
Treći stav, iako se još zove Menuet zapravo je već jedan prkosni skerco. Ritmički pokret bočnih delova je izrazito brz, a u središnjem triju, pažnju privlači mirno talasanje akrada u duvačima koje se preobražava u smele begove violina.
Finalni stav, za koji postoje skice nastale u prolece 1795, za vreme Betovenovih studija sa Albrehtsbergerom (Albrechtsberger) je Adagio - Allegro vivace, gde u laganom uvodu, violine nastupaju neobično duhovito, a iz njih lagano nastaju motivi i iznenadne pauze, što sve dobija na ubrzanju do Hajdnovski šeretskog ronda. Majstor Betoven, polako je nastajao.
Симфонија бр. 2Simfonija broj 2, D-Dur, opus 36, Ludviga van Betovena.
Nastala je i premijerno izvedena u vreme čuvenog majstorovog Hajligenštatskog testamenta u jesen 1802. godine, dokumenta o prvim velikim Betovenovim patnjama izazvanim otkrivenom gluvoćom u progresiji. Kao prkosni odgovor na te patnje i krupan korak napred u razvoju simfonijske muzike nastala je Druga Simfonija.
Međutim, ona je jedno izrazito vedro, čovek bi rekao radosno delo, puno melodijske inventivnosti. Nespokojstva gotovo da i nema. Kritika je i prema ovom delu bila uzdržana. Betovenovim savremenicima, ova je Simfonija ličila na zmaja koji iz usta bljuje vatru, a repom maše i razbacuje blato na sve strane. Na šta li im je tek ličila potonja Treća, Eroika? Četiri stava Druge Simfonije obrazuju celinu trajanja 34 minuta.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je sonatni Allegro con brio. Počinje ga snažna uvodna akordika koja već ukazuje na majstorovu Sedmu Simfoniju. A zatim, u snažnom unisonu celog orkestra, na koji se nadovezuje izlaganje tema, već nailazimo na prve nagoveštaje Devete. Mada u ovom sonatnom stavu tematski materijal ima puno reljefnosti i masivniji zvuk, Betoven se u izlaganju tema, njihovoj razradi i rekapitulaciji, vraća stilu svojih prethodnika.
Drugi stav je vedri i raspevani Larghetto, koji objedinjuje intimnost i smirenu sreću.
Treći stav je konačno, pravi skerco. U jednom žustrom pokretu bočnih delova, osećamo prisustvo razigranih vilenjaka, koji prestrašuju jedan drugog. Za dirigente je ovo posebno interesantan komad, jer se u njemu svaka notna vrednost treba doslovno taktirati. Središnji trio deluje mistično i već ukazuje na postupak iz središnjeg dela skerca Devete Simfonije.
Četvrti stav, finalni Allegro, najpre nastavlja neobuzdano raspoloženje skerca, a zatim se pretače u jednu tipično Olimpsku vedrinu koja u veseloj završnici ukazuje na finale Osme Simfonije.
Симфонија бр. 3Simfonija broj 3, Es - Dur, opus 55, Eroika, Ludviga van Betovena.
Nastala je tokom 1803. i 1804. godine. Premijerno je izvedena u Beču 7. aprila 1805. godine, u organizaciji tada istaknutog Bečkog violiniste i koncertmajstora Franca Klementa.
Bila je pravi bum u simfonijskoj muzici toga vremena. Imala je do tada najduže vreme trajanja i značajno proširen, ali veoma jedinstven sonatni stav. Simfonija je prosečnog trajanja oko 49 minuta.
Priča o njenom nastanku veoma je poznata. Prvobitno je bila zamišljena kao oda Napoleonu, za koga se do samokrunisanja za cara verovalo da pronosi Evropom ideje francuske revolucije. Napoleon je nakon tog fatalnog 31. marta 1804. godine kao car pošao putem zavojevanja i tiranije, što je slobodoljubivog i do srži demokratiji naklonjenog Betovena nateralo da delo preradi u veliku simfoniju, dajući joj moto U spomen na jednog velikog heroja.
[уреди]Forma i analiza
Jedinstvo i širina klasičnog sonatnog stava su posebno vidljivi u prvom stavu, Allegro con brio. Počinje sa dva snažna udara u čitavom orkestru, a zatim se snažno razvijaju prva i druga tema sonatnog stava, evocirajući nam idealnog heroja i njegovu borbu. Veoma je opsežan razvojni deo koji sa efektnim kontrastima forte-piano, razrađuje teme ekspozicije. Repriza, oko koje se Betoven dvoumio zbog dužine razvojnog dela, majstorski ponavlja teme i uvodi u najpre patetičnu i na kraju efektnu kodu.
Drugi stav, Adagio assai je najmonumentalniji (pre Gustava Malera) i u muzičkoj literaturi jedinstven posmrtni marš. Upravo je on to sećanje na jednog velikog heroja. U njemu se, kroz formu od tri bočna dela i dva trija, muzika u ritmu procesije i marša postepeno kuva, dostiže veoma bolnu kulminaciju, izjada se i ispovedi, a na kraju zamire, kao poslednji znak života velikog heroja.
Treći stav, Allegro vivace, je već ustaljeni skerco u simfonijskoj muzici. Umesto dotadašnjeg menueta, koga Betoven zamenjuje (u svojoj prethodnoj, Drugoj simfoniji), skercom. To je zapravo, ubrzani menuet. U Eroici, treći stav je jedna groteska, igra senki, koja u svom predahu, triju, ima karakteristične fanfare tri, ponekad pet, horni.
Finalni stav, Allegro molto, donosi razrešenje. Kroz uvodnu temu i jedanaest varijacija (to je oblik kojim se Betoven rado služio u svom stvaralaštvu), prikazuje nam se konačna pobeda velikog heroja, pobeda dobra nad zlim. Konačnu potvrdu, ona dobija u završnoj kodi, u tempu Presto, karaktera ditiramba.
I kao što je bila sudbina brojnih drugih velikih dela, ni ova simfonija nije u početku nailazila na razumevanje. Ipak, ona je kao dragocena partitura i udžbenik orkestarskog zvuka, puna dva veka redovno prisutna na programima koncerata svih simfonijskih ansambala sveta. Jedna konicidencija: ova simfonija, koja je dala ovom muzičkom rodu nov razvojni tok, napisana je upravo u vreme, godini, izbijanja Prvog srpskog ustanka.
Симфонија бр. 4Simfonija broj 4, B - Dur, opus 60, Ludviga van Betovena.
Godine 1806, između Četvrtog Klavirskog i Violinskog Koncerta, Betoven dovršava svoju Četvrtu Simfoniju, koja između Treće, Eroike i Pete Simfonije, predstavlja trenutak predaha, idile. Njom je Betoven ustanovio jedno lično pravilo, koje je zatim primenjivao na potonje četiri simfonije: Peta i Šesta, te Sedma i Osma, grupisane su 1808. i 1813. godine u parove, jedna iza druge, idilična posle dramatične.
Betovenova Četvrta Simfonija je umereno romantičarska, vedra Simfonija, sa obiljem komičnih efekata. Četiri njena klasična stava, obrazuju celinu trajanja 32 minuta.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je Adagio - Allegro Vivace. Tajanstven lagani uvod, dočarava nam igru duhova, na šta se nadovezuje razigrani sonatni stav, sa komičnim pauzama i skokovima u drugoj temi.
Popularan je drugi stav, Adagio, koji se smatra muzičkom parafrazom pisma Besmrtno voljenoj. Stav je melanholičan, uzdržano sanjalački i komponovan je pod uticajem Betovenove ljubavi prema grofici Terezi Brunsvik.
Treći stav je opet jedan menuet, Allegro vivace, sada već pravi menuet, ali burniji u pokretu, sa više tamnijih mesta. Konačno se ustanovljava i značenje toga: u Prvoj Simfoniji, menuet označava betovenski preobražaj u skerco; u Četvrtoj, on simbolizuje idilični predah. To će zatim biti slučaj i u Osmoj Simfoniji.
Iza njega nastupa finalni stav, Allegro ma non troppo, vedar, razigran, sav u Mocartovom stilu.
Симфонија бр. 5Simfonija broj 5, c - moll, opus 67, Ludviga van Betovena
Upravo je ova Simfonija najpoznatija, ona osnovni moto Eroike - ideal herojstva junaka pojedinca - prenosi na opšti, čovečanski plan i evocira borbu i pobedu čovečanstva kao svetske celine. Zato je Peta Betovenova simfonija postala „Simfonija sudbine“.
Nastala je i premijerno izvedena u Beču 1808. godine, zajedno sa Šestom, Pastoralnom. Ni za nju u Bečkim muzičkim krugovima i među publikom toga vremena, nije bilo mnogo razumevanja. Zbog smelih idejnih i melodijskih rešenja. Muzički pisac Paul Beker je srećno okarakterisao četiri njena stava kao: I. Borba; II. Nada; III. Očajanje; IV. Pobeda. Tek kasnije, u Devetoj Simfoniji, Betoven će ponovo obraditi muzičke ideje ove Simfonije, samo u još širem i još snažnijem (mada ne i dovršenom) idejnom i zvučnom kontekstu. U Petoj Simfoniji, postignuto je do tada i gotovo do danas, neprevaziđeno jedinstvo oblika i sadržaja, zbog čega se ova Simfonija kod šire publike najviše i ceni. Ukupno, Simfonija traje 31 minut.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je svuda poznati Allegro con brio. Početni motiv MI - MI - MI - DO, postao je praktično najcitiraniji muzički motiv svuda u svetu, kada bi se o klasičnoj muzici poveo makar neki razgovor. Na ovom motivu, praktično se razvija ceo prvi stav, a zasnivaju i tri potonja. Tako sudbina kuca na vrata opisao je Betoven. Nastupa u ovom stavu i druga tema, jedna dolce-melodija, koja međutim ne predstavlja nikakav kontrast demonskoj snazi prve. Betoven u razvojnom delu vrlo sažeto, sa ona četiri osnovna tona, razrađuje borbu i iznurenost opštečovečanskog junaka, a u reprizu uvodi jedan impresivni rečitativ oboe.
Drugi stav je Andante con moto i jednostavna tema stava, koja za osnovu ima početni motiv Simfonije, raspreda se u čitav niz varijacija, u kojima trube razlažu prva tri tona u jedan sekundni pomak, na koji odgovaraju violine, a u violončelima se konačno obrušava početni motiv sudbine. Nakon skalnih pasaža gudača, orkestar najvaljuje trijumf poslednjeg stava, na šta fagoti i oboe daju smireni dijalog, potcrtani akordima gudača. Prema kraju, ovaj dramatično - ljupki tok dobija na širini i uzvišenosti.
Treći i četvrti stav su povezani u jednu celinu i nose identičnu oznaku: Allegro. Trećem stavu teško da odgovara naziv skerco, jer deluje vrlo mračno, avetinjski. Srodnost sa prvim stavom i ovde je upadljiva: posle zatamnjenog nastupa violončela, rogovi daju signal uzbune, u tempu početnog motiva Simfonije. Središnji trio u fugiranju započinju basovi, ali fantomska melodija u violončelima ponovo unosi strepnju, a kada na akorde gudača nastupi bubnjanje timpana, sledi burno nabujavanje kojim ulazimo u finalni stav. Nabujavanje se razlije u jedan snažni i jednostavni marš koji slušaoce osvaja na prepad. I tada se prvi put oglašavaju tromboni. Prvi talas napada se razvio, ali biva odbijen i nakratko nastupa smirivanje, vraćanjem u idejne okvire trećeg stava. Finalni marš ponovo započinje i vođen početnim sudbinskim motivom, prelazi u pobedonosni jurš, koji narasta u pravi finale: zanos konačne pobede. Ali, završnica je podosta razvučena i u tom pogledu, ona je pravi izazov za dirigente. Potrebno je dosta kontrole i maštovitosti, da se ovaj zanos drži u što manje razvučenom vremenskom okviru, za šta je potrebno sporije i raspevanije - nikako žustro - izvođenje svih prethodnih stavova. Završnica predstavlja konačni trijumf čovečanstva i Veru u njegovu konačnu pobedu.
Симфонија бр. 6Simfonija broj 6, F-Dur, opus 68, Pastoralna, Ludviga van Betovena.
O prirodi su pevali i muziku stvarali gotovo svi veliki kompozitori Evropske muzičke baštine, na svim stvaralačkim poljima. A na polju simfonijske muzike, kultno delo posvećeno prirodi je SIMFONIJA broj 6. F-Dur, opus 68. zvana PASTORALNA, velikog Ludviga Van Betovena.
Nastala je i premijerno izvedena zajedno sa Petom, 1808. godine, izazivajući nerazumevanje ondašnjih bečkih muzičkih krugova, svojim smelim muzičkim rešenjima. U odnosu na ostalih osam simfonija, u Pastoralnoj su harmonmije posebno bujne, bogate i smele. Nema mnogo praštavih tema, izuzimajući snažni četvrti stav. I dalje, to je ipak jedna prava klasična simfonija iako se u njoj uočavaju pet zasebnih stavova. Četvrti stav je samo uvod u finalni peti, sa kojim ipak gradi jednu formalnu celinu. Što je posebno značajno, u ovoj simfoniji stavovi imaju i programske nazive, ali je Betoven,poput objašnjenja koje izvinjava, naznačio: Delo je više izraz osećanja, manje je slikanje. Dovoljno da se shvati suština dela. Ukupnog je trajanja 40 minuta.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je BUĐENJE RADOSNIH OSEĆANJA PRI DOLASKU U PRIRODU (Allegro ma non troppo). Radosna i rustična atmosfera se oseća već u uvodu i prvoj temi stava sa karakterističnim kvinatama u basu, koje dočaravaju zvuk gajdi. Ova tema će se u stalnim promenama oblika pojavljivati kroz ceo stav, koncipiran ipak u klasičnom sonatnom obliku. Povremeno se, posebno u razvojnom delu stava probija i imitativni zvuk pevanja ptica, a susreće se i foklorni motiv koga je Betoven upoznao u Gradišću, slovenskom delu Austrije.
Drugi stav je PRIZOR NA POTOKU (Allegro molto moto). Odmah se mora primetiti da ova Simfonija nema pravi lagani stav iako je drugi po svom obliku njemu najbliži. U ovom opsežnom stavu dominira karakteristični motiv koji svojom ritmikom u stilu dolaska i povlačenja opisuje žubor potoka. A nad njim se uzdižu jedna italijanska tema, te imitativni opis pevanja ptica: pesmu slavuja prikazuje flauta, prepelice oboa, a zov kukavice opisuje klarinet. U miru i stišavanju stav se okončava.
Posle uobičajene pauze u izvođenju, treći, četvrti i peti stav se stapaju u jednu celinu. Treći stav je skerco, VESELI SKUP SELJAKA (Allegro). Nespretnu i premosrenu družinu seoskih svirača i igrača nam prikazuje tema koju započinju oboa i klarinet, a fagot ih prati u nespretnom pokretu f-c-f i f-c-c-f, na šta igrački pokret prihvata ceo orkestar. U centralnom triju, javlja se jedna seoska austrijska igra. Uobičajeno ponavljanje prekida preteća oluja u violončelima i basovima, koja uvodi u četvrti stav, NEVREME, OLUJA (Allegro). Njeno izbijanje, trajanje i zamiranje, prikazani su prodornim tonom pikola, treštanjem truba i udarima timpana. Oluja se smirujue i tako ulazimo u finalni peti stav, PESMA PASTIRA: RADOSNA I ZAHVALNA OSEĆANJA POSLE OLUJE (Allegretto). Pastoralnu, bujnu, pobožnu i ljupku melodiju, neobične lepote i zanosa, naizmenično odnose klarinet i rog, a gudački instrumenti dalje je razvijaju i u ponešto razvučenom toku, dovode je do spokojnog završetka dela.
Симфонија бр. 7Симфонија број 7, A - Дур, опус 92, Лудвига ван Бетовена.
Бетовенову Седму Симфонију, Рихард Вагнер је назвао Апотеоза игре. И заиста, сва њена четири колосална става су у разузданом играчком покрету, правог лаганог става нема, а Џорџ Бернард Шо, велики британски драмски писац и музички критичар је са правом приметио да је у поређењу са финалним ставом и најразузданији џез права Молитва Девице. Симфонија је настала током Бетовеновог боравка у Теплицу од јесени 1811. до јуна 1812. године (чувен је Бетовенов сусрет са Гетеом у то време, када је Гете рекао за Бетовена да је он једна сасвим неукротива личност). Симфонија је премијерно изведена у Бечу децембра 1812. године. Четири њена става образују целину трајања 38 минута.
[уреди]Форма и анализа
Први став је опсежни поко состенуто виваче (муз. Poco sostenuto vivace). Најпре је то опсежан лагани увод, са карактеристичним бурним скоковима, који набујавају и уводе у разуздани, разиграни сонатни став. Ни друга његова тема више не делује мирно.
Други став је, скроз неуобичајено, алегрето (муз.Allegreto). То је један посмртни марш, али за разлику од оног епски трагичног у Ероици, овај је мањих димензија и више лирски интониран. Неких бурних излива бола готово нема.
Трећи став је скерцо, са ознаком престо (муз.Presto). То је опет једна бетовенска игра духова која између бочних делова има идилични централни трио, асаи мено престо (муз.Assai meno presto). Ту наступа једна молитвена тема аустријских ходочасника.
Четврти и финални став је један од најразузданијих у светској симфонијској литератури: врло разиграни алегро кон брио (муз.Allegro con brio). Његови брзи, ватрени и до крајних граница разиграни ритмови, над којима се само развија одговарајућа играчка мелодика, са правом су дали Бернарду Шоу разлог за констатацију коју је изнео о овом ставу 1927. године: До данас непревазиђена играчка ритмика!
Због оваквог свог звучног садржаја (коју и даље тумачи класичан оркестарски састав) Бечка критика Бетовеновог времена, а и каснија Европска, морали су имати мало разумевања и дело окарактерисати као производ становника луднице. Али, Рихард Вагнер је међу првима имао пуно разумевања за дело и био његов први велики диригент - тумач, као што је био и први велики мајстор за Бетовенов симфонијски опус.
Симфонија бр. 8Simfonija broj 8, F - Dur, opus 93, Ludviga van Betovena.
Svojom Osmom Simfonijom, Betoven takoreći dovršava jedan osoben simfonijski lanac koji se, polazeći od Prve Simfonije, pri čemu se svaka nadovezuje jedna na drugu, pretvara u priču o čovekovom životu i njegovoj borbi. U Osmoj Simfoniji pak, Betoven daje jednu nasmejanu filozofiju života, poput glasa iskusnog mudraca nakon što je na kraju životnog puta, prebrodio sve teškoće pred kojima se našao i svoj žvot zaokružio. Iza nje je mogao napisati samo još veličanstvenu Devetu Simfoniju, kojoj je mesto takoreći za sebe i koja daje opštu rekapitulaciju svih životnih iskustava i završava ciklus pesmom u slavu životne radosti i ljudskog zajedništva.
Simfonija je komponovana u Lincu krajem 1812, a premijerno izvedena u Beču 27. februara 1814. godine, nastala je u jednom relativno mračnom perodu Betovenovog života, kada ga je napustila jedna od poslednjih velikih ljubavi, Antonija Brentano. Ideje, inspiracije, počele su da presušuju, depresija je uzimala maha... Pa ipak, ova kratka Simfonija je sva u znaku životne radosti i humorističkih efekata. Nekada se i ona, zbog svog tonaliteta, zvala Pastoralnom, ali je taj naziv odbačen i ustaljen samo za Šestu. Četiri njena stava obrazuju ukupno trajanje 25 minuta.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je sonatni Allegro vivace e con brio. Primećuje se da Osma Simfonja počinje tamo gde se Sedma završava. Ali, muzički materijal se zatim pretače u pravu muzičku vedrinu i Olimpsko spokojstvo. U vezi sa ovim stavom je sa razlogom primećeno da bi ga mogao napisati (kao i celu Osmu Simfoniju) i Mocart, da je poživeo 25 godina više.
Drugi stav je Allegretto scherzando. Opet dakle, nema pravog laganog stava. To je kratak stav, od svega nekoliko stranica i obiluje komičnim efektima: iznenađujuće razlike u tonskoj dinamici i neočekivane pauze. Stav je posvećen pronalazaču metronoma - sprave za označavanje takta - i konstruktoru mnogih specijalno Betovenu namenjenih slušnih cevi, Betovenovom prijatelju Melcelu. Betoven je kasnije metronomizirao sve svoje Simfonije, a u drugom stavu Osme, prve koju je napisao uz pomoć metronoma, iskoristio je svoj šaljivi kanon Ta, ta, ta, moj dragi Melcelu.
Treći stav je još jednom, kao Betovenov simbol predaha, menuet, sa oznakom Tempo di minuetto. Iako je on posle menueta u Prvoj i Četvrtoj Simfoniji, najbliži starome stilu ipak, ni on mu se ne vraća doslovno. Bočni njegovi delovi kombinuju menuet i lendler, dok u središnjem triju imamo karakterističnu, ponešto valcersku, nemačku igru. Na kraju stava, horne, trube i timpani, daju neuobičajeni svečani završetak.
Finalni stav je Allegro vivace. To je jedan razuzdan i veseo stav, pun spokojne, ponešto drastične i luckaste, životne intime. Pravi Olimpski završetak.
Симфонија бр. 9Simfonija br. 9 ili Deveta simfonija, d - moll, opus 125, Ludviga van Betovena.
Posle Eroike, to je Betovenova najveća i najmonumentalnija simfonija. Betoven ju je komponovao između 1818. i 1823. godine. Koncipirana je u četiri velika stava i ukupnog je trajanja oko 1 sat i 6 minuta. Premijerno je izvedena u „Kertnertor Teatru“ u Beču, 7. maja 1824. godine. To je u pravom smislu te reči rezime i kruna Betovenovog simfonijskog stvaralaštva. Prva tri stava su instrumentalni, dok u finalnom četvrtom stavu, opsežnih dimenzija, Betoven uvodi kvartet vokalnih solista i veliki mešoviti hor, čime je simfonijski oblik revolucionisao za ceo XIX vek. I upravo kako to biva sa velikim muzičkim delima, i Betovenova Deveta nije imala slavnu premijeru. Tek je nekih desetak godina kasnije, mladi Rihard Vagner svojim dirigovanjem ovog dela, jasno ukazao na njegovu istorijsku vrednost.
Još jedan podatak danas svedoči o tom istorijskom značaju: centralna horska partija iz finalnog stava, Oda Radosti, danas je zvanična himna Evropske Unije.
[уреди]Forma i analiza
Prvi stav je Allegro ma non troppo, un poco maestoso. Polazeći od osnovnog melodijskog jezgra, probija se i obrušava jedna titanska muzička misao. To je glas sudbine. Scena njenog prizivanja se ponavlja, ponovo eskalira i mitski heroj se pojavio u svom obliku, sa motom:Ti možeš biti ili beskrajno srećan ili beskonačno bedan. Posle ove, prve teme nema uobičajene druge, već joj Betoven suprotstavlja, da bi dobio valjan kontrast, čitav niz instrumentalnih motiva. Sve se to u burnom toku razvija i prepliće u razvojnom delu, a nakon reprize, ponavljanje uvodnog burnog motiva kao da kaže: Ti si ipak bedan.
Drugi stav je Molto vivace - Presto. To je skerco. Evo prve promene u odnosu na nasleđenu klasičnu simfoniju: skerco je postao drugi stav! Uobičajena trodelna forma je nešto labavija, a stavom sve vreme dominira igra derviša i senki, u jednom vrlo žustrm melodijskom i ritmičkom pokretu. Poslednji akordi su kao potez slikarske kičice.
Treći stav je Adagio molto e cantabile - Andante moderato - Adagio. Treći stav je sada lagani stav. To je u odnosu na prethodne stavove, veoma melodiozan i pevljiv stav, kao trenutak predaha. Samo, u njegovom drugom delu, fanfare u trubama i orkestru, zloslutno podsećaju na surovu stvarnost. Završni akordi odjekuju prazninom. A onda...
... Iznenada ulazimo u finalno razrešenje. To je četvrti stav, Presto - Allegro assai, Oda radosti. Najpre je to orkestarski uvod. Počinje strahovitim disakordom koji kao da briše sve iza sebe, a iza njegovog ponavljanja slede varijacije na temu Ode radosti, koju je Betoven napisao prema tekstu Fridriha Šilera. Dugo je Betoven tražio najpodesniji način da pesmom i muzikom prikaže veličinu konačne pobede dobra nad zlim. Padali su mu na um i neki naivni usklici (Ne, ne ovo, ja tražim nešto drugo, na primer), ali se konačno opredelio za početni nastup baritona, koji nakon serije varijacija i ponavljanja uvodnog disakorda, nastupa rečima:' 'O prijatelji, ne ove zvuke. Zapevajmo umilnije i radosnije. Ovaj rečitativ baritona prihvataju ostali solisti i hor, te sa orkestrom nastavljaju seriju varijacija na stihove Šilerove Ode. Nakon jednog orkestarskog interludijuma punog strepnje, hor peva centralnu partiju:
Radosti, divna iskro Bogova, Kćeri polja nebeskih,
Tvojim žarom opijeni stižemo do hrama Tvog,
Kada tvoja moć izmiri i nestane razdor sav,
Svi su ljudi opet braća ispod nežnog krila Tvog!.
Serija varijacija se zatim produžava i dovodi do veličanstvene završnice. Svi slave Boga, ljubav i radost. Muzika i orkestracija stava je sva u stilu marševske, mornaričke i vojne muzike. Na kraju, solisti, hor i orkestar kliču: Budite zagrljeni milioni!, čime je Betoven konačno potcrtao idejnu osnovu svog stvaralaštva, naplemenitiji uzor i ideal čovečanstva: Prevazilaženje svih raskola i približavanje naroda sveta. Ovaj stav nema ni prave kulminacije ni kraja, nakon Budite zagrljeni, instrumentalna koda u žustrom Prestu, kao da prekida muzički razvoj, jedan pravi perpetuum mobile na temu radosti.
Betovenova Deveta Simfonija redovno je prisutna na programima koncerata svuda u svetu. Po pravilu se izvodi kao celovečernje delo, ali dirigenti prema potrebi, mogućnostima, prilikama i ukusu, mogu delo izvoditi i kao finalno na konkretnom simfonijskom koncertu. Gotovo svaki dirigent obavezno u svojoj umetničkoj biografiji ima i po nekoliko velikih izvođenja ovog moćnog dela. U svečanijim i prazničnim prilikama, ova se Simfonija gotovo redovno izvodi. Na njenim dostignućima, napajali su se i kasniji veliki simfoničari, kao što su bili Berlioz, List, Maler, Skrjabin i Šostakovič.